The word Naki has different meanings based on cultural context: in Japanese, it means "crying" or "weeping," while in Turkish, it means "pure, clean,

Abel -BAEL-ALBE-BELA-LABE-ELBA-ALEB-/C/aleb

"Labe" is the second person singular aorist imperative form of the Greek verb "λαμβάνω," which means "to take" or "to seize."

Molon labe Print by Richard Geiger of Leonidas I sending a messenger to the Spartans, 1900 Molṑn labé (Greek: μολὼν λαβέ, transl. "come and take [them]") is a Greek phrase attributed to Leonidas I of Sparta during his written correspondence with Xerxes I of Persia on the eve of the Battle of Thermopylae

Elba is an Italian island in the Mediterranean Sea, best known as the place of Napoleon's first exile from May 14, 1814 to February 26, 1815.

Elba

noun

El·​ba ˈel-bə

: a place or state of exile

al be(I) on ALL<BE «ON«ON«<BE»>ALL

AL BE AN

AL DE BE RAN

AL DE BE RA AN

AL DE BE RA ON

itd,itd…

TIMESTAMPS:

SHOW I:
Communing With The Demon Masters Of The Elite & The Portal To Hell
September 12, 2014
00:00:13

SHOW II:
The Knights Templar, Baphomet, & The Alchemy of Finance
December 11, 2015
01:12:59

SHOW III:
Ancient Esoteric Cults, Elite Beliefs, & Conquering The Sun
July 31, 2017
02:16:50

SHOW IV:
Hidden Hyperspace Kingdoms, Q Anon, Disney, & The Construct
April 6, 2018
04:13:07

“Look Around the Poker Table; If You Can’t See the Sucker, You’re It.”

Mislim,tko zna sto je razlog ovog nehumanog mentalnog terora...tapkamo u mraku ovdje.Ne mozes imat zdravu civilizaciju,naciju ako propagiras ove dementne ludosti.

Mislim tko ce rađat novu djecu,lezburine i pederčine..iskreno da je ova idiotarija normalizirana je zapanjujuca cinjenica ali davno je u provaliju bačena bilo kakva knjiga koja ima trunke logičnog ili pak moralnog smisla.

Židovi ne vjeruju u pakao mislim da se mogu pripremat na novo životno iskustvo…ovo je vaše maestralno remekdjelo a i onih jebivjetara što manipuliraju vašim umišljenim glavama.

Iskreno nije bitnno kako ce se prica zavrsit ali je apsolutno bitno kako se ponasas…to je ono sto ce se prenijeti u tvoja daljnja iskustva..vjerujte mi ova pizdarija nije sve..za židove i ove glumce iza njih mozda jest zbog razloga koje necu objasnjavat…mislim jel moram.

Ako moram definitivno ste na krivoj stranici.

Kao što sam reko ljudi vas ne mrze ali vi im date svaku moguću šansu baš za to iskustvo….

Svakom svoje po vidljivim zaslugama i ne, ne govorim o peru,vagi i srcu…mislim da smu tu istancu odavno preskočili.

Vrijeme je za novo,novo vrijeme…iako ono u dašnje vrijem izrazito brzo curi.

Nismo se ni okrenuli a već je prošlo pola sedmog mjeseca…nikad se ne pitate zašto,onako u inat.

Eto toliko od mene, ne da mi se baljezgat na engfleskom,mislim ovaj stroj sve prevodi a i prilični je točan.

Slang mu ne ide ali to je i očekivana mana…ništa novo u tom pogledu.

Ako ima grešaka, e jebiga što mi niste poslali 100000 eura pa bih možda pazio…ovako tko ga j…lol!

Svima želim ugodan dan te još bolje radno iskustvo ako baš morate radit.

Društvo.živeli!

@TandrewMiller

1 hour ago

Satan got his gayest solider back

121

Reply

4 replies

@ricksflicks-

1 hour ago

Lindsay was a traitor and warmonger mostly for the love of the game. His death is objectively a win for America.

134

Reply

Civilizacija Pozlaćenog Uma, Civilizacija Prodanog Mesa

Civilizacija prije krika prve zabilježene civilizacije. Grad, selo, cesta, ravnica, planina – sve u funkciji civiliziranog, komplementirajućeg jezika koji ne priča više, nestao je jer je bio previše osoran, previše nagao u svom ambijentalnom nastupu.

Pojela ga gizdava gravitacija vremena, poligon fundamentalnog egzorcizma ili nešto puno gore, daleko opasnije od same bogate riječi koja još uvijek naganja te salijeće umove koji žarko žele oživjeti sada već usnuli, pokidani jezik pa i njegov toliko privlačan svijet.

„Ažurnost vremena liječi sve rane, a moderna arheologija kopa i diže brane, ima je svuda, ima je na sve strane... od nebeskog orla napravili su bistu za najcrnje vrane.”

I tako se desetljećima, stoljećima vrtimo u krug u kojem ponizno iskovano zlato je sve samo ne onaj grumen koji iz svog grla viče: tu sam, podigni me i sjeti se, ne samo nas, sjeti se sebe.

Jaguar, simbol moći, remek-djelo prirode, perfekcija motorike, ukroćena vizija neograničene sirove snage, levitirajuća efikasnost i ultimativna ekspresija simbola mimikrije... način preživljavanja, jedan od načina življenja nakon što se prva svjetla južnoameričkih piramida ugase. Kad autoceste i putovi postaju plijen zelenog monstruma koji sada djeluje kao zeleni reformator, kao jedna, jedinstvena te nezamjenjiva danas poznata ekosfera pod nazivom „Pluća Svijeta”.

Stari svijet leži na obalama Amerika, više na jugu nego na sjeveru, no na neki čudni hermetički način jug je uvijek bio potlačen prema zovu istinskog sjevera i tako se naša priča seli kroz danak vremena, malo gore, malo dolje... ništa neobično za jednu sasvim neobično-običnu priču... jel’ tako.

Čistoća rasa i miješanje rasa nije danas ništa strano. Čak se taj čin, taj vid rasno pivotiranog, subliminalno signaliziranog konzumerizma i te kako preferira u očima današnjih svjetski poznatih umova koji obećavaju novu stvarnost za one koji poljube taj čarobni kamen koji bez prisustva Ekskalibura vodi ravno u carske odaje bolje budućnosti.

No je li to totalno novi eksperiment, nova domena još novije reference novog čovjeka koji neće biti samo crn, bijel, crven ili žut, već će biti sve i ništa... kako u kojim očima.

Križanje u životinjskom svijetu nije strano, ali u još uvijek snenim očima današnjeg modernog čovjeka to je novina koja nije bila toliko aktualno performirana do možda unazad dvadeset ili dvadeset i pet godina... kada je definitivno odlučeno da ljudski animalizam, njegova nepresušna potreba za tribalnom referencom, treba biti nasilno, zauvijek uškopljena te da se mora roditi nova, pitomija vrsta, novi pripitomljeni kodni niz ljudske životinje.

Sekundarni racionalizam ili devalvirani misticizam, vertikalna evolucija ili asimetrična retrokauzalna devolucija programiranog mozga koji ponekad previše želi biti vođen, previše voli biti iznova rođen, više naboden nego dokazivo, empirijski živ.

**„Živi za utakmicu, za što bolji sex i revolucionarno pogonjeni trip.

Nikad ne pita gdje i kada je prvi put dobio taj kondicionalni slip.”**

Ne tako davno kontinent Južne Amerike bio je ogromna nastamba koja se protezala uzduž i poprijeko Anda, ogroman multifunkcionalni grad, ogromno globalno selo gdje je jedna takva ideja zaživjela tiho, gotovo na prstima jedne još neuvjerljive misli.

Život je ključao iznad zemlje, ali i u njenoj utrobi... bila je to sasvim drugačija obaveza življenja.

No, kako uz sve što tadašnja tehnologija i zov te spomenute neviđene prirode pružaju, kako sve to pretočiti u jednu monumentalnu viziju i dotaknuti ne samo epske prste bogova već zaviriti u njihov ponekad ne tako božji um?

Frankenstein Južne Amerike, gotovo neuhvatljiva enigma prošle zbilje, igrom slučaja je rođen jer sama realnost, iako veoma drugačija od današnje, tražila je više, uvijek više.

Glad za ultimativnim znanjem, oslobođeni put prema samoj ivici neokrnjenog napretka oduvijek je bila neutaživa introspektivna dogma postojanja koja je smjelo bdjela u srcu i umu bilo koje zemaljske rase.

„Čovjek”, tadašnji prebivalac Južne Amerike, bio je siguran da je njegova sada stoljećima njegovana providna doktrina spremna da se približi njedrima samog boga.

I tako je uzvišeni plan stvoren, put mentalnog kanibalizma otvoren, a urođeni mozak koji ne glumi zauvijek u tom segmentu postojanja epohalno zatvoren.

Bio je to drugačiji oblik napredne tehnologije, bio je to drugačiji mentalni i fizički uvid u hiperaktivno bilo uvijek pulsirajućeg svijeta. Nije bilo suhe, bezbožne tehnokracijske sljepoće, već se svaka znanstvena disciplina prirodnim putem nadovezivala na mističnu istinu uvijek zagonetnog života. Ništa nije bilo strano ni nemoguće ako je predočena teza bila dokaziva te primjenjiva kako u materijalnom tako i u eteričnom kraljevstvu, dvjema disciplinama koje su poput dva simultana, veoma afirmirana kraljevstva okruživale i obogaćivale snove i djela tih danas zaboravljenih ljudi.

Polivalentnost genetike te granica genetičkog samodopadljivog altruizma... kako se unaprijediti, a da ne uništiš ono što te čini tobom... dijeta, meditacija, hormonski, praktični realizam ili pak prečac koji bespoštedno spaja sve rasne komponente, briše loše osobine, a uzdiže našeg zaboravljenog tehnološkog mistika do novih elementarnih uzvisina gdje se sami bogovi više ne mogu sakriti od njegova prodornijeg pogleda.

Superbno poznavanje kartografije, poznavanje centara životne energije te neprikosnoveni uvid u danas mistificiranu energiju koja kola svakim živim bićem, svakom zelenom biljkom pa čak i naočigled usamljenim kamenom koji tiho spava na dnu jantarno-zelene južnoameričke vode.

Takav ogroman uvid u svaku sferu života svakoga može osokoliti na ono što se prije smatralo nemoralnim, nezamislivim te nedokučivo-nemogućim činom.

Kad ti je samo nebo na dlanu, svaki mozak trune brže ako ne može podnijeti tu rigoroznu nebesku težinu. I njemu se ne rodi novi bog, već živi vrag koji želi pobiti sve novorođene vragove kako bi, na kraju te krvlju posipane priče, vrata koja vode prema tom nebu bila samo njegova i ničija druga.

Sve je dopušteno, ništa nije dovoljno groteskno ni dovoljno prizemno-animalno... na kraju priče čovjek je samo uzdignuta vrsta probuđene životinje, jel’ tako.

No u toj novoiskovanoj božjoj instanci njegova riječ je konačno alarmantno sveta te konačno neoborivo ultimativna... nije više zaljubljeno slijep, nije više komično ružan pa čak niti prokleto sam... jer sam sebi je konačno više nego dovoljan.

U sljedećih nekoliko godina puno zle krvi će poteći, puno ulica te poznatih dijelova te napredne nacije odnijet će taj rigorozni zeleni plašt koji okružuje tu ljudsku virtuoznost, taj superlativni imperativ koji je pokorio samo srce južnoameričkog kontinenta.

Kontinent koji je u to doba bio spojen s većom gromadom zemlje, sa svojim sjevernim bratom, te je prolaz iz jednog kontinenta u drugi bio prilično smiješna varijacija današnjeg putovanja koje često traži od putnika da proguta nekoliko tisuća kilometara kako bi se našao na sjevernoameričkom kontinentu.

Ljudi koji su živjeli u skladu s prirodom postali su posrnuli emblem tamnoputog jaguara, postali su grabežljivac koji ne vreba samo u cik zore kad se zlatno-žuto sunce budi iz svog blještavog kreveta, već tijekom noći njihov novo usađeni animalizam, pod pokroviteljstvom bijelog noćnog sunca, još se više pojačao te je svatko lovio svakoga.

Kao da je mrak još više pomračio te pokorene umove koji su željeli nasilno uzeti domenu bogova.

No jesu li tadašnji bogovi imali ulogu u tom zamamnom ludilu ili je to neprizvano ludilo rođeno u tom miješanom primjerku ljudske rase, koja je postala nešto, pa da budem izrazito blag... neviđeno.

Postala je degutantni skup svega što je moglo imati ili unaprijediti ljudsku funkciju, bilo fizičku ili mentalnu... no svijest je počela rapidno propadati i tako je na mjestu blistave civilizacije ostala samo gruba imitacija života, gorko destilirana sjena prijašnjeg razvoja. Ostala je samo dobro pripitomljena, đunglom vođena primitivna životinja.

Životinja spremna da umre, da izumre kad joj ponestane bratske i sestrinske krvi, kad joj ponestane sočnog mesa.

Civilizacije ne ginu same od sebe, um i krv ne propadaju jer je prošlo dvjesto pedeset godina. Čovjek postaje lijen, komično samodopadan, a bogovi beskorisni u svojoj algamanciji, jer čak ni oni ne žele konkurenta, pošteno iskušanog takmaca koji umije pravilno sjediti unutar kraljevske stolice.

Jer što su tada oni?

Nisu više tako božji... zar ne.

Algamancija – nakupina duhovnih i fizičkih tragova koja opstaje nakon propasti jedne civilizacije.

ili

Algamancija – slojevita akumulacija duha, materije i posljedica njihovih međusobnih djelovanja.

"The Civilisation of the Golden Mind, the Civilisation of Sold Flesh"

A civilisation before the cry of the first recorded civilisation. A city, a village, a road, a plain, a mountain… all serving a civilised, complementary language that no longer speaks. It vanished because it was too abrasive, too impetuous in its environmental presence.

It was devoured by the flamboyant gravity of time, by the proving ground of fundamental exorcism, or by something far worse—something far more dangerous than the rich word itself, which still pursues and besieges minds that desperately long to revive the now slumbering, fragmented language and the irresistibly alluring world that belonged to it.

“The diligence of time heals every wound, while modern archaeology digs and raises dams. It is everywhere, on every side... from the heavenly eagle they carved a monument for the blackest crows.”

And so, for decades, for centuries, we have revolved in circles where humbly forged gold is everything except that single nugget crying from its own throat:

I am here. Lift me up, and remember…not only us, but yourself.

The jaguar; a symbol of power, a masterpiece of nature, perfection of movement, a tamed vision of strength, levitating efficiency and the ultimate expression of mimicry... one way of surviving, one way of living after the first lights of the South American pyramids fade away. When highways and roads become prey to the green monster that now acts as a green reformer, as one unique and irreplaceable ecosystem known today as “The Lungs of the World.”

The old world lies upon the shores of the Americas, more in the south than in the north, yet in some strange hermetic way the south has always been subdued before the call of the true north. Thus our story travels through the tribute of time, a little upward, a little downward... nothing unusual for a perfectly unusual, ordinary story... isn’t it?

Racial purity and the mixing of races are nothing unfamiliar today. In fact, this act, this form of racially pivoted, subliminally signalled consumerism is highly favoured in the eyes of today’s world-renowned minds that promise a new reality to those willing to kiss the enchanted stone that, without the presence of Excalibur, leads straight into the imperial chambers of a better future.

But is it truly a new experiment? A new domain, another reference point for a new kind of human who will no longer be merely black, white, red or yellow, but everything and nothing... depending on whose eyes are watching.

Crossbreeding is nothing unusual in the animal kingdom, yet in the still half-asleep eyes of modern man it is perceived as something relatively new, something that has only truly been performed over the past twenty or twenty-five years... when it was finally decided that human animalism—its inexhaustible need for tribal reference-must be violently, permanently castrated so that a gentler species could be born, a newly domesticated code sequence of the human animal.

Secondary rationalism or devalued mysticism, vertical evolution or the asymmetrical retrocausal devolution of a programmed brain that sometimes longs too much to be led, that loves being born again a little too much, more impaled than demonstrably, empirically alive.

”Live for the match, for ever better sex and for the revolutionary-powered trip.

Never asking where or when you first received that conditional slip.”

Not so long ago, the continent of South America was an immense settlement stretching across and along the Andes…an enormous multifunctional city, a vast global village where such an idea quietly came to life, almost on the tiptoes of a thought that had yet to convince itself.

Life boiled above the ground, but also within its womb... it was an entirely different obligation of living.

Yet with everything that technology of the time and the call of that unimaginable nature had to offer, how could all of it be transformed into one monumental vision? How could one reach not only the epic fingertips of the gods, but peer into their not always divine mind?

The Frankenstein of South America, an almost unattainable enigma of a forgotten reality, was born almost by accident, because reality itself…although profoundly different from today’s demanded more, always more.

The hunger for ultimate knowledge, the liberated road towards the very edge of unblemished progress, had always been the insatiable introspective dogma of existence, courageously watching over the heart and mind of every earthly race.

“Man,” the inhabitant of South America at that time, was convinced that his doctrine, cultivated over centuries, was finally ready to draw close to the bosom of God Himself.

Thus the exalted plan was conceived, the path of mental cannibalism was opened, while the innate mind that refused to pretend became forever sealed within that particular realm of existence.

It was a different form of advanced technology. It was a different mental and physical perception of the hyperactive pulse of an ever-living world. There was no dry, godless technocratic blindness. Every scientific discipline naturally intertwined with the mystical truth of life, forever enigmatic. Nothing was foreign, nothing impossible, provided that the proposed thesis could be proven and applied within both the material and the ethereal kingdom -two simultaneous, highly affirmed realms that surrounded and enriched the dreams and achievements of those now forgotten people.

The polyvalence of genetics and the boundaries of genetically self-admiring altruism... how does one improve oneself without destroying that which makes one who one is? Diet, meditation, hormonal balance, practical realism or perhaps the shortcut that mercilessly merges every racial component, erases undesirable traits and elevates our forgotten technological mystic to new elemental heights, where even the gods themselves can no longer hide from his ever more penetrating gaze.

A superb understanding of cartography, the knowledge of life’s energetic centres, and an unrivalled insight into the energy that flows through every living being, every green plant, even through the seemingly lonely stone sleeping silently beneath the amber-green waters of South America.

Such immense insight into every sphere of existence can encourage anyone to attempt what was once considered immoral, unimaginable and impossibly unattainable.

When heaven itself rests in the palm of your hand, every mind decays faster if it cannot bear such rigorous celestial weight. Within it, no new god is born, but a living devil who longs to slaughter every newly born devil so that, once the blood-soaked tale reaches its end, the gates leading towards that heaven belong to him alone.

Everything is permitted. Nothing is grotesque enough, nothing sufficiently primitive or animalistic... In the end, man is merely an elevated species of an awakened beast... isn’t he?

Yet within that newly forged divine order, his word finally becomes alarmingly sacred, finally indisputably ultimate. He is no longer blindly in love, no longer comically ugly, no longer cursed by loneliness... because at last, he is more than enough for himself.

Over the following years, much evil blood would be spilled. Many streets and familiar districts of that advanced nation would be consumed beneath the rigorous green mantle surrounding that human virtuosity, that superlative imperative which had conquered the very heart of the South American continent.

A continent that, in those days, was joined to a far greater landmass, to its northern brother, where travelling from one continent to the other was a rather laughable variation of what today demands that a traveller swallow thousands of kilometres simply to arrive in North America.

The people who had once lived in harmony with nature became the fallen emblem of the dark-skinned jaguar. They became predators who no longer hunted only at the break of dawn, when the golden-yellow sun rose from its radiant bed. During the night, under the patronage of the white nocturnal sun, their newly implanted animalism intensified, until everyone hunted everyone else.

It was as though the darkness itself had darkened those conquered minds even further, minds that sought to seize the domain of the gods by force.

But did the gods of that age play any role in that intoxicating madness, or was that uninvited insanity born within that hybrid specimen of the human race, which had become something to put it very mildly…unprecedented?

It became a degenerate amalgam of everything capable of possessing or enhancing human function, whether physical or mental. Yet consciousness began to decay at a terrifying pace, and where a radiant civilisation had once stood, there remained only a crude imitation of life, a bitterly distilled shadow of former greatness. All that survived was a thoroughly domesticated primitive beast, guided by the jungle.

A beast prepared to die, to become extinct once it ran out of the blood of brothers and sisters, once there was no more succulent flesh left to consume.

Civilisations do not perish on their own. Mind and blood do not decay simply because two hundred and fifty years have passed. Man grows lazy, comically self-satisfied, while the gods become useless within their own Algamancy, for even they desire no rival, no honestly tested equal capable of sitting where a royal throne truly belongs.

For what are they then?

They are no longer quite so divine...

Are they?

Replikanti između pokislih zgrada,

replikanti tu i sada,

trče čudaci sa zapaljenih nebeskih vrata.

Nosi se čelićna brada.

Oteti duh, pleše samohodajuća armirana kada.

Što to u gluho doba, samo tako, olako propada?

Tko se to kome divlje dopada?

Lice je nijemo kad

u srcu spava komično,

ljevano, surealno ljeto.

Titrajući asfalt postao je

blago nasukano sijeno.

Kažu, sve je njeno,

sve je idilično slijepo

kad je crveno srce lijepo.

Replikanti između pokislih zgrada,

replikanti tu i sada,

replikanti plivaju između

strmoglavljenih betonskih gromada.

Majke mi, ovakvom spektaklu

ni jedno dijete se ne nada.

Replikanti između pokislih zgrada,

replikanti tu i sada,

nosi se zabezecirana čelićna brada.

Oteti duh,mutna glava je samohodajuća kada.

Što to u gluho doba, samo tako propada?

Tko se tu... kome dopada?

Replikanti između pokošenih numeriranih zgrada,

replikanti tu i sada,

optočeni temeljac đavoljeg rada.

Nosi se čelićna, najkontroverznija brada.

Oteti duh, na licima zbori…

kiše samohodajuća armirana kada.

Što to u gluho doba, samo tako

jeftino, bez ijednog brata, propada?

Samo tako bi ti da se riješiš

nuklearnog otpada.

Tko se tu kome dopada?

Ajd ne seri, ne seri,

majstore,

evo ti jedna

komotna

svemirska lopata!

Ti bi samo tako, bez kiselo odrađenog pozdrava,

da se riješiš radioaktivnog otpada.

Glavo bijesna,

životinjo rogata,

da mi je znati

koliko je prazna rupa

zapravo bogata.

Da mi je znati

tko se tu kome

zaista

dopada?

Brod je pun,

brod je prazan,

možda i malo sintetički zarazan.

Treba mu voljna posada,

nešto ga silno

karmički spopada.

Sve ostalo,

sve ostalo

je čista

neutemeljena dosada.

'The Profit Of Doom', taken from the album Dead Again.