"Britka Svijetla Simboličnog Minimalizma"
Osvijetljene su sve komično isprovocirane plaže,
prazne su dokumentirane sve ambiciozno opjevane komorne ambalaže,
dosta je neugodno utabane pontonske arbitraže —
čije je što, a kao sve je naše.
Teško je probuditi zaspalu pticu
kad ona sama sebi najljepše riječi neumorno i bez pitanja laže.
Sve se nekako, čudesno, čudesno slaže,
kad distancirana pamet drugu pamet veselo, gotovo razbojnički prefrigano nađe.
Dijametralno opozitno pozicionirane palače
u centru su ove domicilno ljubomorne krađe…
Što je zapaljiva domena života
bez zdrave prepirke, bez malograđanske, inovativno položene svađe?
Crno je to metaforičko, rezervirano malo pače —
laže onaj tko ga na užarenoj ulici sa slinavim osmijehom nađe.
Pčelinji najbolji je to animirani roj,
curi pomrčinski rashlapljeni med,
prazno sniva najbolje saće.
Dobri ljudi… odnijet će vam i zadnje gaće.
Gdje su sestre stare,
a gdje su tornjevi na kojima su se vijorila imena naše najhrabrije braće?
Svakome svoje,
svakome ono što ga na sanjivom putu refleksivno snađe…
Palače izgrađene na praznom ljetnjem snijegu
paraju okamenjeno nebo —
a kao, svi smo i sve je kontradiktorno u redu.
Bijeli tuljan rida bez plave bare,
pokunjeno spava sada u ćoravom, pretijesnom sijenu.
Tako je to kad je i samo srce lijeno…
kad je sve tvoje,
a ništa — čak ni prvi poljubac — nije ono njeno.
Sve je nekako minimalistički amputirano,
seljački pretijesno,
kad kasno nikli simbol prohujale ekliptične ekstaze
glorificirano nestaje u praznom vitražu tuđih demontiranih memorija —
a kao fol nesebično,
traži se najbolja korektivna, animalna, ispletena hladovina…
U totalnom mraku,
amplificirana prikaza seli se na svoje užareno mjesto —
samo nespretni magarci po zvizdanu traže raspamećeno čulo — šesto.
Voda i glava tada postaju kiselo tijesto.
Zato ne lutaj paprenim ulicama prečesto —
sve ima svoje vrijeme
pa i svoje mjesto.
Bonus:
HP 5202