Poetske Oluje
Prespavali smo sve poetske oluje, samo da se probudimo u lascivnim grudima bez razmažene struje. I dalje bogato željezo se zarazno kuje, i dalje nevolje planu bez zauzete asimetrične guje. Ponovo svi stoje u ciničnom redu, jedu napeto… ocvalu te gorko prodanu, teoretsku gredu. Proljeće se stilski vijori u gradu, bumbar plovi u još neotkanom medu, dok najcrnije mačke pred vratima slave, slatko okupane u bujnom suncu samozatajno predu.
Valjda je okej, valjda je u redu kad umorni utorak sanja škakljivu srijedu, kad svaka ishitrena kaplja žulja opjevanu, žigosanu venu.
Valjda je u redu kad imamo dvije strane, a samo jednu, iznošenu parabolu i to onu savjesno nijemu.
Morbidno redizajnirani pločnici primaju vrelu, oslobođenu kišu; slavodobno slave pa, providno i upozoravajuće, najmirnijom rukom sladunjavo pišu. Oprost je za one koji se ne boje… hrabro, u svojim najboljim mislima, da se njišu u prvobitnom zaletu najiskrenije emocije, momenta prvog izgaranja, tamo gdje ponosna nada i najljepša tuga zajedno, poletno, u organskoj kakofoniji, najegzotičnije i ponosno dišu.
Poetske oluje, zašto da se nebo plavo, sivo, rasno, hodočasno da se oteto truje? Zar se najbolja vijest tako teško u ovoj enigmi postojanja čuje u rekonfiguriranim maglama zavezanim za dno bezdanog dna, bez da neko dobro lice tu cijelu priču propisno, ritmički ne zauvijek opsuje?
Riječ ponizno duguje, gladna glava revno kuje, sve su to žedne dileme i poetske, dizajnirane oluje. Najbolje je ovo griješno, heretičko vrijeme kad se sam vjesnik proljeća najiskrenije, u pravim bojama, zaigrano poštuje.
Snivaju, bore se i u tvojim očima te neke nove dominantno oslobođene magnetske struje. Što je ponosni život bez najbolje osobne oluje? Pravi kovač svoje sreće sam njegove oblake najjače i najkorektnije poletno čuje.
Sve ostalo, samo rasplamsale poetske oluje, prazna čaša nabujala u naježenoj vodi, malo opijene, galantne, najbistrije jutarnje struje.
Prijatelji, kad nebo uistinu grmi, tko tu koga uistinu ne čuje? Nebo je grandiozno palo, i ima ga svugdje.
Tko tu koga čuje… vrijeme je vrijeme… za poetske oluje, dolaze, upadaju neke nove struje.
Dok labudovi, bijeli po najplavijim rijekama, najtiše sa svilenim pogledom u očima aktivno bruje.
Pitam se, pitam, tko njih vidi, tko njihovu emeraldnu-bijelu dušu najracionalnije kao pravi čovjek, samo inicijativno, bez metalnog kompasa čuje.
Jel i oni snivaju poetske oluje ili samo neke nove, proljetne, neminovno bezobrazne struje, o očima im jeca otvorena budućnost, ispod rajskih krila stanuje čađavi kovač koji ljubav i sreću najbolje sa osmijehom komotno kuje.
Zar je bijeli svijet i njegova gizdava svijet rođena samo da se u nazubljenoj crnini zauvijek ratuje!??
Poetske Oluje
Prespavali smo sve poetske oluje, samo da se probudimo u lascivnim grudima bez razmažene struje. I dalje bogato željezo se zarazno kuje, i dalje nevolje planu bez zauzete asimetrične guje. Ponovo svi stoje u ciničnom redu, jedu napeto… ocvalu te prodanu, teoretsku gredu. Proljeće se stilski vijori u gradu, bumbar plovi u još neotkanom medu, dok najcrnije mačke pred vratima slave, slatko predu.
Valjda je okej, valjda je u redu kad umorni utorak sanja škakljivu srijedu, kad svaka ishitrena kaplja žulja opjevanu, žigosanu venu.
Valjda je u redu kad imamo dvije strane, a samo jednu, iznošenu parabolu i to onu savjesno nijemu.
Morbidno redizajnirani pločnici primaju vrelu, oslobođenu kišu; slavodobno slave pa, providno i upozoravajuće, najmirnijom rukom sladunjavo pišu. Oprost je za one koji se ne boje… hrabro, u svojim najboljim mislima, da se njišu u prvobitnom zaletu najiskrenije emocije, momenta prvog izgaranja, tamo gdje ponosna nada i najljepša tuga zajedno, poletno, u organskoj kakofoniji, najegzotičnije i ponosno dišu.
Poetske oluje, zašto da se nebo plavo, sivo, rasno, hodočasno da se oteto truje? Zar se najbolja vijest tako teško u ovoj enigmi postojanja čuje u rekonfiguriranim maglama zavezanim za dno bezdanog dna, bez da neko dobro lice tu cijelu priču propisno, ritmički ne zauvijek opsuje?
Riječ ponizno duguje, gladna glava revno kuje, sve su to žedne dileme i poetske, dizajnirane oluje. Najbolje je ovo griješno, heretičko vrijeme kad se sam vjesnik proljeća najiskrenije, u pravim bojama, zaigrano poštuje.
Snivaju, bore se i u tvojim očima te neke nove struje. Što je život bez najbolje osobne oluje? Pravi kovač svoje sreće sam njegove oblake najjače i najrevnije poletno čuje.
Sve ostalo, samo su rasplamsale poetske oluje, prazna čaša u naježenoj vodi i malo opijene, galantne, najbistrije jutarnje struje.
Prijatelji, kad nebo uistinu grmi, tko tu koga uistinu ne čuje? Nebo je palo, i ima ga svugdje.
Tko tu koga čuje… vrijeme je vrijeme… za poetske oluje, dolaze, upadaju neke nove autohtone struje.
Dok labudovi, bijeli po najplavijim rijekama, najtiše sa svilenim pogledom u očima aktivno bruje.
Pitam se, pitam, tko njih vidi, tko njihovu emeraldnu-bijelu dušu najracionalnije kao pravi čovjek, samo inicijativno, bez metalnog kompasa čuje.
Jel i oni snivaju poetske oluje ili samo neke nove, proljetne, neminovno bezobrazne struje, o očima im jeca otvorena budućnost, ispod rajskih krila stanuje čađavi kovač koji ljubav i sreću najbolje sa osmijehom komotno kuje.
Zar je bijeli svijet i njegova gizdava svijet rođena samo da se u nazubljenoj crnini zauvijek ratuje!??
Tako je to kad se tuđa krv pohlepno štuje… a krtica bez obraza u porobljenim vijestima, oteto od svijeta i protiv njegove najsvjesnije priče, nemilosrdno ruje.
Pitam vas, tko tu koga stvarno ne vidi i ne želi da čuje… da li i tvoja najbolja, najtiša misao sanja nesavjesne proljetne oluje?
Težak je život… bez vlastite, okrunjene struje.
